Page 169 - Čuš, Alenka, et al. ur. (2018). Družbeni in politični procesi v sodobnih slovanskih kulturah, jezikih in literaturah. Koper: Založba Univerze na Primorskem.
P. 169
društveno pamćenje i sjećanje na ivana gor ana kovačića
Konačno demistificirati Goranovo djelo
U rujnu 2003. godine objavljen je u časopisu Vijenac članak Josipa Bratulića,
„Glas hrvatske raznolikosti“, koji je u kronološkoj perspektivi postavio
pripremu za sljedeće događaje. Bratulić, smještajući ga u krajolik rodnog
Lukovdola, isticao je kako je Kovačić za života bio „[k]ada se okrenuo jezi-
ku zavičaja […] glas hrvatske raznolikosti“, te da „svi koji su pratili njegov
rad uvažavali su njegovo dijalektalno pjesništvo kao bistro i bogato vrelo
hrvatskoga pjesničkoga govora“ (Bratulić 2003). Sažetim, ali panoramskim
pogledom i prozaičnim crticama o njegovom životu, on je ujedno norma-
lizirao Kovačićev život nacionalnoj ideologiji prihvatljivim, ali neutralnim
okvirom (Kovačić je bio žrtva, dok „zločinci“ nisu imenovani) i kontekstu-
alizacijom u krajolik političkih stavova hrvatskih književnika sredinom 20.
stoljeća, projicirajući ih u njegovo stvaralaštvo i intimna osjećanja:
[T]ako je u 20. stoljeću, do 1945., najveći broj književnika bio
blizak socijalnoj ljevici i Hrvatskoj seljačkoj stranci braće Radić.
U ideji pomirljivosti, ali i moralnoj odlučnosti Stjepana Radića, i
Ivan Goran Kovačić našao je prostor za svoje umjetničke iskaze,
posebice i stoga jer je njegova vezanost za zavičaj, seljački svijet,
ali i jezik zavičaja, bila ona jedinstvena harfa umjetničkog iska-
za na kojoj je svaki njegov osjećaj davao puninu značenja i zvuka.
(Bratulić 2003)
Na kraju 2003. godine, 11. prosinca u Atriju Palače Hrvatske akademi-
je znanosti i umjetnosti (dalje: HAZU) otvorena je izložba „Ivan Goran
Kovačić 1913-1943“, u organizaciji Odsjeka za povijest hrvatske književnosti
Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Izložbu
Ivice Matičevića likovno je oblikovao Mario Beusan (Ivaniš 2003). Izložba
je otvorena kratkom ceremonijom, s govorima Dubravka Jelčića (tajnika
Razreda za književnost HAZU), akademika Ivana Padovana (ondašnjeg
predsjednika HAZU), te autora izložbe. Otvorenje je započelo ičitanjem
Dragutina Tadijanovića njegove pjesmu posvećenu Kovačiću, a zatvore-
no čitanjem prvog pjevanja Kovačićeve poeme Jama (Ivaniš 2003). Govor
Dubravka Jelčića te prikaz izložbe od Drage Ivaniša objavljeni su nakon
toga u kulturnom dvotjedniku Vijenac, politički desne provenijencije.
Glavnu notu izložbe podcrtao je Dubravko Jelčić svojim govorom
(2003), inzistirajući da „potrebno je napokon i konačno demistificirati
Goranovo djelo, a to znači prije svega dezideologizirati ga“ (ibid.), tj. otklo-
niti „sve ideološki kondicionirane fraze kojima se u dugom niz godina kitio
167
Konačno demistificirati Goranovo djelo
U rujnu 2003. godine objavljen je u časopisu Vijenac članak Josipa Bratulića,
„Glas hrvatske raznolikosti“, koji je u kronološkoj perspektivi postavio
pripremu za sljedeće događaje. Bratulić, smještajući ga u krajolik rodnog
Lukovdola, isticao je kako je Kovačić za života bio „[k]ada se okrenuo jezi-
ku zavičaja […] glas hrvatske raznolikosti“, te da „svi koji su pratili njegov
rad uvažavali su njegovo dijalektalno pjesništvo kao bistro i bogato vrelo
hrvatskoga pjesničkoga govora“ (Bratulić 2003). Sažetim, ali panoramskim
pogledom i prozaičnim crticama o njegovom životu, on je ujedno norma-
lizirao Kovačićev život nacionalnoj ideologiji prihvatljivim, ali neutralnim
okvirom (Kovačić je bio žrtva, dok „zločinci“ nisu imenovani) i kontekstu-
alizacijom u krajolik političkih stavova hrvatskih književnika sredinom 20.
stoljeća, projicirajući ih u njegovo stvaralaštvo i intimna osjećanja:
[T]ako je u 20. stoljeću, do 1945., najveći broj književnika bio
blizak socijalnoj ljevici i Hrvatskoj seljačkoj stranci braće Radić.
U ideji pomirljivosti, ali i moralnoj odlučnosti Stjepana Radića, i
Ivan Goran Kovačić našao je prostor za svoje umjetničke iskaze,
posebice i stoga jer je njegova vezanost za zavičaj, seljački svijet,
ali i jezik zavičaja, bila ona jedinstvena harfa umjetničkog iska-
za na kojoj je svaki njegov osjećaj davao puninu značenja i zvuka.
(Bratulić 2003)
Na kraju 2003. godine, 11. prosinca u Atriju Palače Hrvatske akademi-
je znanosti i umjetnosti (dalje: HAZU) otvorena je izložba „Ivan Goran
Kovačić 1913-1943“, u organizaciji Odsjeka za povijest hrvatske književnosti
Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Izložbu
Ivice Matičevića likovno je oblikovao Mario Beusan (Ivaniš 2003). Izložba
je otvorena kratkom ceremonijom, s govorima Dubravka Jelčića (tajnika
Razreda za književnost HAZU), akademika Ivana Padovana (ondašnjeg
predsjednika HAZU), te autora izložbe. Otvorenje je započelo ičitanjem
Dragutina Tadijanovića njegove pjesmu posvećenu Kovačiću, a zatvore-
no čitanjem prvog pjevanja Kovačićeve poeme Jama (Ivaniš 2003). Govor
Dubravka Jelčića te prikaz izložbe od Drage Ivaniša objavljeni su nakon
toga u kulturnom dvotjedniku Vijenac, politički desne provenijencije.
Glavnu notu izložbe podcrtao je Dubravko Jelčić svojim govorom
(2003), inzistirajući da „potrebno je napokon i konačno demistificirati
Goranovo djelo, a to znači prije svega dezideologizirati ga“ (ibid.), tj. otklo-
niti „sve ideološki kondicionirane fraze kojima se u dugom niz godina kitio
167
