Page 170 - Čuš, Alenka, et al. ur. (2018). Družbeni in politični procesi v sodobnih slovanskih kulturah, jezikih in literaturah. Koper: Založba Univerze na Primorskem.
P. 170
družbeni in politični procesi v sodobnih slovanskih kultur ah ...
svaki govor o njemu“ (ibid). Izrečen zahtjev za dezideologizacijom podra-
zumijevao je čišćenje književnokritičkog diskursa o Kovačiću od u njega
upletenog ideološkog diskursa, svjetonazora i vrijednosnih pretpostavki.
Ideologija nije izričito imenovana kao ona socijalističke Jugoslavije, već je
implicirana referencama na prošlost. I likovni postav izložbe svojim je kon-
ceptom korespondirao Jelčićevoj poruci:
Izlošci su smješteni u žarkocrvenoj vitrini koja dijagonalno presi-
jeca kvadratični prostor atrija HAZU izlazeći iz njega. […] takvim
je smještanjem izložbene vitrine i likovnim jezikom [njen autor]
podcrtao ono zajedničko u nastupima svih govornika na otvaran-
ju – potrebu da Goranovo djelo konačno izađe iz ideoloških okvi-
ra koji su ga okruživali proteklih desetljeća. (Ivaniš 2003)
Prema Ivanišu (2003), vitrina je nudila panoramu od dvadeset i jed-
nog izloška, koji su kao autentični artefakti progovarali o Kovačiću. Nakon
svojevrsnog uvoda, kratke kronologije Kovačićevog života i rada, izlože-
ni artefakti su podijeljeni prema tematskoj podjeli „Lukovdol, Karlovac –
Zagreb, partizani“ (Ivaniš 2003), a autori izložbe naglasak su stavili „na
upoznavanje posjetitelja sa stvaralački najplodnijim, zagrebačkim raz-
dobljem Goranova […] životnog puta, ne zapostavivši pritom ni posljednje
mjesece provedene u partizanima“ (ibid.). Postav je naglašavao Kovačićev
život i književno stvaralaštvo, kao i kasnije kreativno stvaralaštvo inspiri-
rano njime, poput skulptura Vanje Radauša i Vojina Bakića ili manifestacije
„Goranovo proljeće“ (Ivaniš 2003). Mada je uključila Kovačićevo sudjelova-
nje u NOB-u, čini se da izlošcima izložba nije pretjerano naglašavala nje-
govu smrt niti ratno sudjelovanje. Danas sačuvane fotografije Kovačićevog
sudjelovanja u NOB-u, poput onih u Memorijalnom muzeju u Lukovdolu,
ne prikazuju ga u borbi ili s oružjem (v. Dautbegović 2003).
Kovačićeva smrt, pak, bila je neizostavni dio govora Dubravka Jelčića,
te je uz izložbu o njegovu životu i stvaralaštvu kao svojevrsnoj bazi, bila
polazišna točka za izricanje i kritiziranje jugoslavenske mistifikacije i ide-
ologizacije ovog književnika i podizanje egide za izlazak iz okvira socija-
lističkih „kondicioniranih fraza“. Premda se govorilo o dezideologizaciji,
sama izložba u Atriju HAZU Jelčićevim je govorom bila ideologizirana.
Iskorak iz socijalističkih okvira bio je korak u novu ideologizaciju oboga-
ćivanjem povijesnih činjenica i jezgrovitih biografskih crtica vizijama zna-
čaja Kovačića za samostalnu i postjugoslavensku Hrvatsku, u kojoj Kovačić
nije „veliki pjesnik revolucije“ i simbol jugoslavenskog „bratstva i jedinstva“
168
svaki govor o njemu“ (ibid). Izrečen zahtjev za dezideologizacijom podra-
zumijevao je čišćenje književnokritičkog diskursa o Kovačiću od u njega
upletenog ideološkog diskursa, svjetonazora i vrijednosnih pretpostavki.
Ideologija nije izričito imenovana kao ona socijalističke Jugoslavije, već je
implicirana referencama na prošlost. I likovni postav izložbe svojim je kon-
ceptom korespondirao Jelčićevoj poruci:
Izlošci su smješteni u žarkocrvenoj vitrini koja dijagonalno presi-
jeca kvadratični prostor atrija HAZU izlazeći iz njega. […] takvim
je smještanjem izložbene vitrine i likovnim jezikom [njen autor]
podcrtao ono zajedničko u nastupima svih govornika na otvaran-
ju – potrebu da Goranovo djelo konačno izađe iz ideoloških okvi-
ra koji su ga okruživali proteklih desetljeća. (Ivaniš 2003)
Prema Ivanišu (2003), vitrina je nudila panoramu od dvadeset i jed-
nog izloška, koji su kao autentični artefakti progovarali o Kovačiću. Nakon
svojevrsnog uvoda, kratke kronologije Kovačićevog života i rada, izlože-
ni artefakti su podijeljeni prema tematskoj podjeli „Lukovdol, Karlovac –
Zagreb, partizani“ (Ivaniš 2003), a autori izložbe naglasak su stavili „na
upoznavanje posjetitelja sa stvaralački najplodnijim, zagrebačkim raz-
dobljem Goranova […] životnog puta, ne zapostavivši pritom ni posljednje
mjesece provedene u partizanima“ (ibid.). Postav je naglašavao Kovačićev
život i književno stvaralaštvo, kao i kasnije kreativno stvaralaštvo inspiri-
rano njime, poput skulptura Vanje Radauša i Vojina Bakića ili manifestacije
„Goranovo proljeće“ (Ivaniš 2003). Mada je uključila Kovačićevo sudjelova-
nje u NOB-u, čini se da izlošcima izložba nije pretjerano naglašavala nje-
govu smrt niti ratno sudjelovanje. Danas sačuvane fotografije Kovačićevog
sudjelovanja u NOB-u, poput onih u Memorijalnom muzeju u Lukovdolu,
ne prikazuju ga u borbi ili s oružjem (v. Dautbegović 2003).
Kovačićeva smrt, pak, bila je neizostavni dio govora Dubravka Jelčića,
te je uz izložbu o njegovu životu i stvaralaštvu kao svojevrsnoj bazi, bila
polazišna točka za izricanje i kritiziranje jugoslavenske mistifikacije i ide-
ologizacije ovog književnika i podizanje egide za izlazak iz okvira socija-
lističkih „kondicioniranih fraza“. Premda se govorilo o dezideologizaciji,
sama izložba u Atriju HAZU Jelčićevim je govorom bila ideologizirana.
Iskorak iz socijalističkih okvira bio je korak u novu ideologizaciju oboga-
ćivanjem povijesnih činjenica i jezgrovitih biografskih crtica vizijama zna-
čaja Kovačića za samostalnu i postjugoslavensku Hrvatsku, u kojoj Kovačić
nije „veliki pjesnik revolucije“ i simbol jugoslavenskog „bratstva i jedinstva“
168
