Page 171 - Čuš, Alenka, et al. ur. (2018). Družbeni in politični procesi v sodobnih slovanskih kulturah, jezikih in literaturah. Koper: Založba Univerze na Primorskem.
P. 171
društveno pamćenje i sjećanje na ivana gor ana kovačića
(Miloradović 2013) već višestruka „žrtva“ (Jelčić 2003): žrtva Drugog svjet-
skog rata, socijalističkog režima, žrtva za hrvatsko državno osamostaljenje
i u borbi protiv agresora.
Dubravko Jelčić u svom je govoru ponovio nekoliko ključnih ideja i
naracija o Kovačićevoj smrti koje su ga konkretizirale i otvorile prostor za
interpretaciju u kontekstu njegova značaja za samostalnu, postjugoslaven-
sku Hrvatsku. Ispisivanje tog značaja omogućeno je konstatacijom da je
umro među ili u partizanima, a ne kao partizanski borac.
Narativi o Kovačićevoj smrti inače predstavljaju središnje, konkretne
pojmove i događaj koji čine figuru sjećanja u individualnom i društvenom
sjećanju (usp. Assmann 2006, 54) na ovog književnika. Nicola Watson ista-
knula je važnost karaktera smrti autora – „u mitovima mnogih pjesnika
smrt je suštinski slučajna, dok je kod drugih konstitutivna“ (2006, 38). No
dok je izložba spominjala samo njegovu smrt, Jelčićev govor referirao se i
na njegovu smrt (da je umro kao žrtva četničkog noža) i posthumnu sudbi-
nu (da je „nepoznatog groba“).
Prema Jelčiću, Kovačić „prije svoje tragične smrti profetski je zamislio
svoj grob 'u planini mrkoj'“, „[ž]elja mu se ispunila i više nego što je pred-
viđao: njegov grob je i danas nepoznat i ne može do njeg doći ni 'prijatelj
drag'“, „[p]ao je tragičnom, a nije pretjerano reći i mučeničkom smrću, žrt-
vom četničkog noža“ (Jelčić 2003).6 Citati kojima je Jelčić obogatio tekst iz
Kovačićeve su pjesme Moj grob, objavljene 1937. u novinama Hrvatska revi-
ja, uz poemu Jama vjerojatno najpoznatije Kovačićeve pjesme. U njoj, lir-
ski subjekt izražava želju da mu „u planini mrkoj“ bude grob, koji bi bio
zarastao i nedostupan svima (pa i pokajničkom glasu, strahu obraćenika,
molitvi za spas itd.), a koji nitko ne bi posjećivao, osim draga prijatelja koji
bi čak onda prikrio dokaze svojeg posjeta.
Smrt i nepoznat grob konstitutivni su za naraciju o Kovačiću kao pje-
sniku koji umire kao žrtva u borbi za ideale. Njegovoj poeziji, a osobito nje-
govim kapitalnim pjesmama Moj grob i poemi Jama, njegova smrt daje
konačni smisao (Jergović 2012). U kontekstu izložbe i Jelčićevog govora ka-
rakter njegove smrti davao je smisao društvenom sjećanju ne samo njego-
va života već i šire hrvatske povijesti. Jelčić je argumentirao kako Kovačića
njegova smrt „zauvijek izjednačuje s tisućama Hrvata, koji su jednako stra-
6 U ranijem broju Vijenca iz rujna 2003, Bratulić je također da Kovačićeva je smrt
„tragična smrt“, a „[k]ao što je opisao zločin, tako se zločin sručio na njegovu glavu.
Kao što je prorokovao sebi grobni hum 'u planini mrkoj'“ (Bratulić 2003).
169
(Miloradović 2013) već višestruka „žrtva“ (Jelčić 2003): žrtva Drugog svjet-
skog rata, socijalističkog režima, žrtva za hrvatsko državno osamostaljenje
i u borbi protiv agresora.
Dubravko Jelčić u svom je govoru ponovio nekoliko ključnih ideja i
naracija o Kovačićevoj smrti koje su ga konkretizirale i otvorile prostor za
interpretaciju u kontekstu njegova značaja za samostalnu, postjugoslaven-
sku Hrvatsku. Ispisivanje tog značaja omogućeno je konstatacijom da je
umro među ili u partizanima, a ne kao partizanski borac.
Narativi o Kovačićevoj smrti inače predstavljaju središnje, konkretne
pojmove i događaj koji čine figuru sjećanja u individualnom i društvenom
sjećanju (usp. Assmann 2006, 54) na ovog književnika. Nicola Watson ista-
knula je važnost karaktera smrti autora – „u mitovima mnogih pjesnika
smrt je suštinski slučajna, dok je kod drugih konstitutivna“ (2006, 38). No
dok je izložba spominjala samo njegovu smrt, Jelčićev govor referirao se i
na njegovu smrt (da je umro kao žrtva četničkog noža) i posthumnu sudbi-
nu (da je „nepoznatog groba“).
Prema Jelčiću, Kovačić „prije svoje tragične smrti profetski je zamislio
svoj grob 'u planini mrkoj'“, „[ž]elja mu se ispunila i više nego što je pred-
viđao: njegov grob je i danas nepoznat i ne može do njeg doći ni 'prijatelj
drag'“, „[p]ao je tragičnom, a nije pretjerano reći i mučeničkom smrću, žrt-
vom četničkog noža“ (Jelčić 2003).6 Citati kojima je Jelčić obogatio tekst iz
Kovačićeve su pjesme Moj grob, objavljene 1937. u novinama Hrvatska revi-
ja, uz poemu Jama vjerojatno najpoznatije Kovačićeve pjesme. U njoj, lir-
ski subjekt izražava želju da mu „u planini mrkoj“ bude grob, koji bi bio
zarastao i nedostupan svima (pa i pokajničkom glasu, strahu obraćenika,
molitvi za spas itd.), a koji nitko ne bi posjećivao, osim draga prijatelja koji
bi čak onda prikrio dokaze svojeg posjeta.
Smrt i nepoznat grob konstitutivni su za naraciju o Kovačiću kao pje-
sniku koji umire kao žrtva u borbi za ideale. Njegovoj poeziji, a osobito nje-
govim kapitalnim pjesmama Moj grob i poemi Jama, njegova smrt daje
konačni smisao (Jergović 2012). U kontekstu izložbe i Jelčićevog govora ka-
rakter njegove smrti davao je smisao društvenom sjećanju ne samo njego-
va života već i šire hrvatske povijesti. Jelčić je argumentirao kako Kovačića
njegova smrt „zauvijek izjednačuje s tisućama Hrvata, koji su jednako stra-
6 U ranijem broju Vijenca iz rujna 2003, Bratulić je također da Kovačićeva je smrt
„tragična smrt“, a „[k]ao što je opisao zločin, tako se zločin sručio na njegovu glavu.
Kao što je prorokovao sebi grobni hum 'u planini mrkoj'“ (Bratulić 2003).
169
