Page 175 - Čuš, Alenka, et al. ur. (2018). Družbeni in politični procesi v sodobnih slovanskih kulturah, jezikih in literaturah. Koper: Založba Univerze na Primorskem.
P. 175
društveno pamćenje i sjećanje na ivana gor ana kovačića
le“ (ibid). S jedne strane, radi se o interpretacijama Kovačićevog književnog
stvaralaštva (osobito poema Jama), a s druge istovremenoj interpretaciji
njegovog života i književnog stvaralaštva gdje se u interpretaciji jedno na-
meće drugom u iskazivanju jedne šire vizije Kovačićeva života i stvaralaš-
tva u ideološkim okvirima.
Jelčić je, primjerice, naraciju o Kovačićevoj žrtvenoj smrti kao uspored-
bi za žrtve u borbi za Hrvatsku u Domovinskom ratu već ranije argumenti-
rao u svojim pregledima hrvatske književnosti (Jelčić 1997, 265).8 Izložba iz
2003. i tekstovi objavljeni te godine, prikazani u ovom radu, kao vektori sje-
ćanja koji su performativno reinterpretirali događaj i ličnost Ivana Gorana
Kovačića bili su iskorak iz akademske sfere rasprave o Kovačiću u (barem
idejno) šire društvo, iz disciplinski omeđenog društvenog sjećanja u šire
društveno sjećanje.
Cilj je ovog rada bio prikazati mehanizme društvenog sjećanja u jed-
noj epizodi kronologije društvenog pamćenja na Ivana Gorana Kovačića,
tj. rada i performativne prakse oblikovanja, strukturiranja i reorganizira-
nja onih povijesnih epizoda, događaja i osoba što čine društveno sjećanje
(Brkljačić i Prlenda 2006). U tom smislu izložba Ivan Goran Kovačić 1913-
1943, održana u prosincu 2003. godine i povodom nje objavljeni tekstovi
u časopisu Vijenac dali su konkretnu reinterpretaciju Kovačića. Uzdižući
egidu demistifikacije i dezideologizacije Kovačića i njegovog stvaralaštva,
činili su to sa zahtjevom da se tek oslobođen ideoloških okvira Kovačić i
njegovo stvaralaštvo mogu konkretno, objektivno i iskreno valorizirati u
hrvatskom književnom kanonu. Kao i isticanje mistificiranja Kovačića, i
ovaj zahtjev za objektivn(ij)om interpretacijom i valorizacijom Kovačićevog
stvaralaštva bio je prisutan u socijalističkoj Jugoslaviji, no izložba iz 2003. i
ponajviše Jelčićev tekst izricali su ga u kontekstu osamostaljene i postjugo-
slavenske, nacionalne Hrvatske. Ovaj je pregled u jednom smislu manjkav
utoliko što iz ograničenja forme i opsega nije bilo prostora za raspravljanje
upravo o društvenom sjećanju na Kovačića u socijalističkoj Jugoslaviji i ši-
rem suvremenom hrvatskom kontekstu s kojim su se autori izložbe i govo-
ra/tekstova razračunavali.
U kontekstu izložbe i govora koji su činili njezino otvorenje, dakle, ži-
vot i stvaralaštvo Ivana Gorana Kovačića reinterpetiralo se s dvije strane:
s jedne, izložba je svojim isticanjem Kovačićevog zagrebačkog stvaralaštva
8 Goran Miloradović (1999, 41) Jelčićevu tvrdnju da je Jama inspirirana četničkim
pokoljima Hrvata u Hercegovini početkom NDH naziva grubim i direktnim
pokušajem reinterpretacije mita.
173
le“ (ibid). S jedne strane, radi se o interpretacijama Kovačićevog književnog
stvaralaštva (osobito poema Jama), a s druge istovremenoj interpretaciji
njegovog života i književnog stvaralaštva gdje se u interpretaciji jedno na-
meće drugom u iskazivanju jedne šire vizije Kovačićeva života i stvaralaš-
tva u ideološkim okvirima.
Jelčić je, primjerice, naraciju o Kovačićevoj žrtvenoj smrti kao uspored-
bi za žrtve u borbi za Hrvatsku u Domovinskom ratu već ranije argumenti-
rao u svojim pregledima hrvatske književnosti (Jelčić 1997, 265).8 Izložba iz
2003. i tekstovi objavljeni te godine, prikazani u ovom radu, kao vektori sje-
ćanja koji su performativno reinterpretirali događaj i ličnost Ivana Gorana
Kovačića bili su iskorak iz akademske sfere rasprave o Kovačiću u (barem
idejno) šire društvo, iz disciplinski omeđenog društvenog sjećanja u šire
društveno sjećanje.
Cilj je ovog rada bio prikazati mehanizme društvenog sjećanja u jed-
noj epizodi kronologije društvenog pamćenja na Ivana Gorana Kovačića,
tj. rada i performativne prakse oblikovanja, strukturiranja i reorganizira-
nja onih povijesnih epizoda, događaja i osoba što čine društveno sjećanje
(Brkljačić i Prlenda 2006). U tom smislu izložba Ivan Goran Kovačić 1913-
1943, održana u prosincu 2003. godine i povodom nje objavljeni tekstovi
u časopisu Vijenac dali su konkretnu reinterpretaciju Kovačića. Uzdižući
egidu demistifikacije i dezideologizacije Kovačića i njegovog stvaralaštva,
činili su to sa zahtjevom da se tek oslobođen ideoloških okvira Kovačić i
njegovo stvaralaštvo mogu konkretno, objektivno i iskreno valorizirati u
hrvatskom književnom kanonu. Kao i isticanje mistificiranja Kovačića, i
ovaj zahtjev za objektivn(ij)om interpretacijom i valorizacijom Kovačićevog
stvaralaštva bio je prisutan u socijalističkoj Jugoslaviji, no izložba iz 2003. i
ponajviše Jelčićev tekst izricali su ga u kontekstu osamostaljene i postjugo-
slavenske, nacionalne Hrvatske. Ovaj je pregled u jednom smislu manjkav
utoliko što iz ograničenja forme i opsega nije bilo prostora za raspravljanje
upravo o društvenom sjećanju na Kovačića u socijalističkoj Jugoslaviji i ši-
rem suvremenom hrvatskom kontekstu s kojim su se autori izložbe i govo-
ra/tekstova razračunavali.
U kontekstu izložbe i govora koji su činili njezino otvorenje, dakle, ži-
vot i stvaralaštvo Ivana Gorana Kovačića reinterpetiralo se s dvije strane:
s jedne, izložba je svojim isticanjem Kovačićevog zagrebačkog stvaralaštva
8 Goran Miloradović (1999, 41) Jelčićevu tvrdnju da je Jama inspirirana četničkim
pokoljima Hrvata u Hercegovini početkom NDH naziva grubim i direktnim
pokušajem reinterpretacije mita.
173
